Duhovi dani su preobrazba čovjeka i svijeta!
Otkada Bog – Tvorac života - odluči udahnuti čovjeku dah života, otada život ljudski postade tajnom njegova Duha i ljubavi. Sjećamo li se časa kada smo prvi put udahnuli taj dašak života? Samo je Njemu znano zašto i kako, otkada i do kada!
Uvod u pokajnički čin: Biografije slavnih ljudi započinju pričom o rođenju, a završavaju izvještajem o smrti. Isusova biografija započela je obratno sa smrću jer je njegova smrt značila novi početak - ŽIVOT. Zato se u prvoj kršćanskoj zajednici najprije slavio Uskrs, a tek kasnije se počeo slaviti i Božić. Danas slavimo rođendan Crkve – svetkovinu Duhova. Pedeseti dan nakon Isusova uskrsnuća kada je na Apostole sišao Duh Sveti, te su oni snagom tog preporođenja od kukavica i bojažljivaca postali neustrašivi propovjednici i svjedoci Krista Uskrsloga, kadri živote dati za Istinu!
Iako je Crkva rođena na Križu – na Veliki petak, kao što je pisao papa Pio XI. u svojoj enciklici Milosrdni Otkupitelj od 8. svibnja 1928.: „Premilosrdni naš Otkupitelj, pošto je na drvetu križa ljudskom rodu stekao spasenje, prije nego će s ovoga svijeta uzaći k Ocu, da utješi tjeskobne svoje apostole i učenike, reče: 'Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.'“ (Mt 28,20). Crkva je, dakle, na Duhove preporođena. Zato s pravom ovaj dan zovemo rođendanom Crkve. Majci za rođendan obično od srca nosimo neki darak. Što ćemo danas darovati Majci Crkvi? Sigurno joj je najveći dar da smo tu, da naše mjesto u klupi ili na oltaru ili na pjevalištu nije prazno. Tako je tužno u slavlju i radosti biti sam. Isto je tako tužno kad je naše mjesto u crkvi prazno ili kad smo mi duhovno prazni, tad širimo zadah nezadovoljstva, a Darovi Duha: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji nisu vidljivi na nama. „Sve će se oprostiti sinovima ljudskim, rekao je Isus, koliki god bili grijesi i hule, ali pohuli li tko na Duha Svetoga, nema mu oproštenja“ (usp. Mt 12,31).
Zato, ako je moja vjera često mojom krivnjom bila slaba, nesigurna, beživotna, prepuna sumnji, Gospodine, oprosti mi! Ako Te zbog nemarnosti u svojoj molitvi nisam uspio susresti, Gospodine, oprosti mi! Ako je komotnost, lijenost, zabava i sve drugo u mome dosadašnjem životu bilo važnije od nedjeljnog misnog slavlja, Gospodine, oprosti mi! Ako sam ljubav roditelja, prijatelja, dobročinitelja, profesora, uzvraćao nezahvalnošću, Gospodine, oprosti mi! Ako su moja prijateljstva bila sebična, iz koristoljublja ili neiskrena, Gospodine, oprosti mi! Ako sam u svojim mislima, riječima, djelima povrijedio svoje ili tuđe dostojanstvo, ako sam zbog kukavičluka, srama ili ljudskog obzira zanijekao svoju vjeru u Tebe, Gospodine, oprosti mi i DOĐI STVORČE DUŠE SVET... Dođi i oslobodi nas grijeha, Dođi i obnovi lice zemlje.
Propovijed: Ovih zadnjih nedjelja uskrsnoga vremena Isus nas je uvjeravao u svojoj velikosvećeničkoj molitvi da nas neće ostaviti siročadima, da će doći Duh Sveti Tješitelj koji će biti s nama, samo da ostanemo povezani s njim u Duhu. I u Starom zavjetu Duh je Božji bio ona poveznica i snaga po kojemu je sve stvoreno: „I reče Bog neka bude i bi tako“... i „Duh Božji lebdio je nad vodama“ (Post 1,2d). Isto je tako Duh Božji posvećivao i davao život, te podizao proroke, kao što oni sami svjedoče. (vidi Iz 61,1-5). I u Novom zavjetu je Duh Božji, Duh Isusov – obećanje Očevo, koji ujedinjuje, okuplja, tješi, hrabri, donosi plodove. Sveti Luka predstavlja Isusa kako potiče svoje učenike da stalno traže Duha Svetoga. (Lk 11,5-13), dok prema sv. Ivanu zadaća je Duha Svetoga da nas podsjeća na Riječ Kristovu: „Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh“ ( Iv 14,26). I prva je Crkva rasla, razvijala se i širila jer je surađivala s Duhom Svetim. I naši su stari govorili: „Moli se Duhu Svetom da ti prosvijetli pamet!“ Zato se ne možemo danas i mi ne upitati kako surađujemo s Duhom Svetim, koliko smo mu predani i vjerni? Koliko ga poznajemo i koliko mu se molimo?
U svojoj knjizi Oblik Crkve u budućnosti Karl Rahner upozorava: „Ako smo pošteni, moramo priznati da smo, do zastrašujućeg stupnja, duhovno beživotna Crkva.“ Ono što je teolog Rahner time htio reći jest da mnogi današnji kršćani nisu doživjeli nutarnju preobrazbu Duhom Svetim u svojem životu. Još odvažnije htio je teolog upozoriti da više nalikujemo Crkvi bez Pedesetnice – Duhova. A čovjek bez Duha je bez životne snage i ljepote. Očarani smo ljepotom događaja u prvoj Crkvi na Duhove. Iz Djela apostolskih i kroz povijest Crkve saznajemo da je prva Crkva uistinu bila ispunjena i vođena Duhom Svetim. To potvrđuju ozdravljenja, čudesa, jezici, svjedočenje sve do mučeništva i kao plod svega toga, tj. Duha Svetoga, širenje zajednice učenika – Crkve.
Što je čovjek bez Duha Božjeg? Prolazeći nedavno pokraj jedne župne crkve, tek nakon Uskrsa, ugledah veliki natpis na dovratniku crkve: „Dođi Duše Sveti!“Pomislih kako je rano taj natpis stavljen jer do blagdana Duhova je ostalo još nekoliko nedjelja. Ili je možda uskoro slavlje krizme u toj župi? Bilo kako bilo, svakako je dobro današnjeg užurbanog čovjeka podsjetiti da bez Duha Božjega ne može živjeti. Kao što su prvi kršćani govorili svojim dželatima: „Sine dominico non possumus vivere“ – „Ne možemo živjeti bez nedjeljne euharistije.“A sama euharistija plod je Duha Božjega. Njegovom snagom ona se događa pred nama. Tako bivamo preobraženi i ozareni Duhom Svetim, ne samo na ovu svetkovinu, nego uvijek kad praštamo i molimo, kajemo se i ljubimo, svjedočimo vjeru i iz nje živimo jer znamo da svojom snagom ništa ne možemo, kao što su toga i te kako bili svjesni prvi kršćani kušani progonstvima i smrću.
Ako je Isusovo Uskrsnuće djelovalo kao duhovni „prasak“,svetkovina Duhova to sigurno jest. Danas je vidljiva ta poveznica njegovih učenika i Učitelja, prije svega po izvršenju svoga obećanja: „Poslat ću vam drugog Branitelja!“ (Iv 14,16) Snagom primljenog Duha Isusovi učenici poprimaju nezaustavljivu dinamiku svjedočenja za Uskrsloga. Kao što je Bog Isusa snagom Duha podigao iz groba, tako sada snagom istoga Duha učenike učvršćuje u vjeri i zajedništvu.
Sretan ti rođendan, Crkvo! I u našem vremenu vidljivi su znakovi prisutnosti Duha Svetoga. Svjedoci smo karizmatskih papa i drugih pastira, svetaca i članova obitelji. Sjećamo se poruke sv. Ivana Pavla II. iz 2002. kada je rekao: „U ovom vremenu, koje je tako gladno nade, učinite Duha Svetoga poznatim i ljubljenim. Pomozite da oživite 'Kulturu Pedesetnice', da učini plod civilizacije ljubavi i prijateljskog suživota među narodima. S revnim inzistiranjem, nikad se ne umarajući moleći: 'Dođi, Duše Sveti! Dođi! Dođi!'“
Možda bismo se trebali upitati zašto češće spominjemo „kulturu smrti“, nego „kulturu Pedesetnice“. Ne dolazi li time do izražaja naša sumnja pa tako rado spominjemo Isusov vapaj s križa: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mk 15,34). Iako znamo da je i taj vapaj bio zbog nas i naših grijeha, a ostavljenost posljedica i produžetak učinjenog grijeha. Kao što znamo da On grijeha ne učini. Sve je to, dakle, bilo zbog nas! I kao što se nekoć pobrkaše jezici pri gradnji „kule babilonske“ (Post 11,1-9), tako se danas razabraše jezici snagom Duha te je okončana nekoć pomutnja među narodima i jezicima. Preostaje nam stoga danas samo moliti: „Dođi, Duše Presveti, s neba nas posjeti, zrakom svoje svjetlosti. Dođi oče ubogih, djelitelju dara svih. Dođi, srca svjetlosti!“
Vlč. Marko Zubak / Nedjelja.ba