Na Tijelovo se na poseban način doživljava ono što molimo za vrijeme sv. mise: „Tvoju smrt Gospodine naviještamo, Tvoje uskrsnuće slavimo, Tvoj slavni dolazak iščekujemo!“
Svetkovinu Tijelova mogli bismo opisati riječima: „Velika hvala!“ Taj nas blagdan upućuje na ponovno promišljanje otajstva presvete euharistije, svete mise. Na Tijelovo se na poseban način doživljava ono što molimo za vrijeme sv. mise: „Tvoju smrt Gospodine naviještamo, Tvoje uskrsnuće slavimo, Tvoj slavni dolazak iščekujemo!“
Veliki teolog Pierre Teilhard de Chardin govorio je kako ga sveta pričest spaja s cijelim svijetom, cijelim svemirom, jer u sebi nosi Krista uskrsloga koji preobražava i svijet i svemir. Ne samo da se u tom trenutku događa nevjerojatan susret Boga i čovjeka, nego nas taj čin otvara za sasvim novi pogled na svijet.
Razlog pravednosti, ljubavi prema bližnjemu, zalaganje za opće dobro, očuvanje okoliša i još mnogo toga drugoga pozitivnog se nalazi upravo u blagovanje sv. pričesti.
Tako pričešćivanje nije samo skupljanje plusova za nebo, nego princip djelovanja u svakodnevnom životu. Jer blagovana hrana euharistije u sebi nosi poslanje: primio sam kruh koji je razlomljen, koji mi se dariva kako bih se i ja mogao na isti način drugima darivati, dijeliti.
Postoji lijepa stara hrvatska riječ koja opisuje učinak svete pričesti: ona KRIJEPI dušu. U toj riječi „krijepiti“ nalazi se ono što ona i označava – snagu i zdravlje. Kad se u životu osjećamo malaksalim, kad mislimo da uopće više nema smisla ovaj život, onda bismo se trebali zamisliti o tomu koliku mi snagu može dati Krist Gospodin u svetoj pričesti.
Možda će se netko zapitati: Pa što se to događa tako veliko u svetoj euharistiji? U euharistiji je Bog Otac otvorio svoje srce. On je za nas tu, on je Jahve – Bog za mene i za tebe. Ovaj euharistijski kruh nije samo za gledanje i klanjanje nego za uporabu: treba ga koristiti u svakodnevici, kao potporu životu, tako da taj kruh s oltara postane kruh naš svagdanji.
Naša ispunjenost Kristom Gospodinom, s euharistijskim kruhom i vinom mora postati osnovica, mora postati pokretačem i moga vlastitog života, da bude on ja, a ja on. Dobro je to opisao Sv. Toma Akvinski:
„Uspomena smrti Spasa premilog,
živi kruše, što si život puka svog:
daj da sveđ od tebe i moj živi duh,
do kraja žića budi mi najslađi kruh.“
Dobro je ne zaboraviti: Po primanju svete pričesti ulazimo u „krvno“ životno zajedništvo s Kristom Gospodinom, postajemo dionici njegova života. Žilama našeg bića kola snaga njegova života. Postajemo ono što primamo. Euharistija nas preobražava u kristolikost življenja u Kristu Gospodinu. Neka nas sve Duh Sveti jača da shvatimo: ja se pričešćujem, da bih živio u Kristu i s Kristom!
P. Mario Crvenka, OFM/ Nedjelja.ba