Na prvu nedjelju došašća smo zapalili jednu svijeću na adventskom vijencu. To je jedno malo svjetlo koje stoji nasuprot mučnom i tamnom svijetu. Palimo to svjetlo na svijeći jer smo ljudi nade, jer smo ljudi čija se vjera očituje u iščekivanju i spremnosti za dolazak našeg Gospodina. On je naš gospodar, naš Bog, naš spasitelj i trebali bismo uvijek biti spremni za njega. Njega čekamo kao što sluge čekaju gospodara, ali možda je ljepša slika djece koja čekaju svoga oca, zaručnice koja čeka svoga zaručnika, izgubljene ovce koja se nada svome pastiru jer u nemoći čekamo onoga koji će nam pomoći. Zato je naše iščekivanje vrijeme radosti. Tu radost lijepo izražava himan monastičke liturgije: Gledaj! Vladar zemlje će doći, Gospodin koji će s nas skinuti teško breme sužanjstva. Gospodin će doći brzo, neće zakasniti. Gospodin će rasvijetliti i najtamnija područja. Moramo prepoznati tu žurnost u malenom plamenu naše svijeće. Upalili smo svijeću jer znamo da je Kristov dolazak povezan s našim trudom oko izgradnje kraljevstva nebeskog. Zapaliti svijeću, nahraniti gladnoga, pohoditi bolesnoga, pomiriti zaraćene, moliti za obraćenje, pozdraviti usamljene i zaboravljene radeći sve to požurujemo njegov dolazak. (Anđelko Katanec)
Riječju došašće prevodi se latinski liturgijski izraz adventus (dolazak). To su četiri liturgijska tjedna prije Božića u kojima se Crkva priprema za slavlje rođenja Kristova dok istovremeno iščekuje njegov drugi dolazak. Došašće počinje u nedjelju najbližu 30. studenom (blagdan sv. Andrije), koja se naziva Prva nedjelja došašća. Crkvena liturgijska godina također počinje toga dana.
Čitanja i običaji vremena došašća naglašavaju pokoru i radosno iščekivanje Gospodinova dolaska. Od Prve nedjelje došašća do 16. prosinca, liturgija se usmjeruje na pokoru i pripravu za drugi Isusov dolazak s čitanjima usredotočenima na mesijanska proročanstva Ivana Krstitelja i Izaije, te s odlomcima iz evanđelja koji prikazuju i opisuju Isusa kao ispunjenje tih proročanstava. Za vrijeme došašća svećenici nose ljubičaste misnice (na Treću nedjelju, po ulaznoj pjesmi nazvana Gaudete, može se upotrijebiti i ružičasta misnica), čime se još više naglašava tema pokore.
Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović tijekom svog boravka u BiH posjetila je i Uskoplje, odnosno župu Skopaljska Gračanica.
Prije samog dolaska predsjednice Grabar Kitarović župnik don Ilija Ivoš pozvao je stanovnike Uskoplja i Bugojna te sve ostale da pozdrave predsjednicu prilikom ovog, kako navodi, povijesnog posjeta. Stanovnici su na svoje domove okačili hrvatske zastave te na taj način iskazali dobrodošlicu. Ispred crkve Srca Marijina predsjednicu su srdačno dočekali domaćini zajedno sa brojnim gostima. Najmlađi iz ove župe te župe Kandija, Bugojno nestrpljivo su isčekivali fotografiranje sa predsjednicom.
U svome obraćanju prisutnima poručila je kako će podržavati, nastojati biti među stanovnicima ovoga područja te dati svoju podršku diljem BiH , tako i ovdje u Središnjoj Bosni gdje su Hrvati puno propatili.
U srijedu, 27.studenog 2019 godine u 17:00, župu Srca Marijina u Skopaljskoj Gračanici posjetiti će predsjednica Domovine Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović.
“Braćo i sestre, poštovani zbore!
Sjediniteljska Krv Kristova:
Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko,
dođoste blizu – po Krvi Kristovoj (Ef 2,13).
Najprije: „bijaste daleko“. Tko? – Na jednoj strani židovi koji imaju Zakon s tisućama provedbenih uputa koje su više „predaje starih“ (Mt 15,2) negoli pravila Božja. Židovi sebe smatrahu povlaštenim narodom, određenim za spasenje, koje inače nije nikomu unaprijed zajamčeno: svima nam je „sa strahom i trepetom raditi oko svoga spasenja“ (Fil 2,12). Na drugoj su strani pogani, neznabošci, koji o spasenju ništa ne znaju i nemaju, osim ugrađena kompasa savjesti o pravdi i nepravdi, o istini i laži, u vrtlogu požuda i mitova koji ne donose spasenja. Apostol Pavao piše: spominjite se, Efežani, da nekoć bijaste narod neznabožački, daleko, daleko.
A onda: „dođoste blizu“. Apostol vjernike podsjeća na ovo „vrijeme spasa“ (2 Kor 6,2). U Tijelu se pojavi Božji Sin „kao sinak Djevičin“, Spasitelj koji svojom neizmjernom vrijednošću mučeničke Krvi objektivno otkupi cijelo čovječanstvo, i židove i pogane, ali svatko od ljudi osobno sudjeluje vjerom i trpljenjem u svom tijelu dopunjujući „što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“ (Kol 1,24), što vodi spasenju u nebu.